Nedoslednosti u citatima Eckhart Tolle.
„The only thing you ever have is now.“
„Jedino što ikada imaš je sada.“
„Realize deeply that the present moment is all you ever have. Make the Now the primary focus of your life.“
„Duboko shvati da je sadašnji moment sve što uvek imaš. Napravi Sada primarnim fokusom svoga života.“
– S obzirom da je Sada sve što ikada imaš i da hoćeš ne možeš, a da ne budeš u njemu. Osim, ako ne izgubiš um. Čemu onda panika da imaš ono što stalno imaš? Dok si ovde imaš život u kojem se razvijaš.
Naravno, da se razvoj uvek dešava u sadašnjem momentu, ali se ne traba fokusirati na moment, već ono najvažnije u njemu, a to je duhovni rast. Od toga zavisi svaki doživljaj i percepcija. Samo integralna ličnost koristi puni svesni kapacitet i oseća mir i postiže funkcionalnost. Bez iskrenosti, poštenja, plemenitosti i humanosti nema integralnosti. Fokus treba biti na negovanju i očuvanju takvih karakternih osobina u svakoj situaciji i momentu.
Razvoj nije moguć bez suprotnosti. Spoznajemo sebe i kroz mir i kroz nemir, aktivnost i neaktivnost, uživanje i patnju, radost i tugu. Naš razvoj je drugačiji od ostalih bića, na ovoj planeti, jer imamo najkompleksniji um/inteligenciju.
Jedino smo mi svesni promena kao sadašnjeg, prošlog i budućeg. Zato imamo sećanje i možemo predvideti posledice svojih aktivnosti. Bez toga naše razumevanje ne bi imalo koherentni kontinuitet.
Život svakog čoveka je poseban, jer je i on jedinstven. Različite sposobnosti, interesi i personalnost utiču na način života i ponašanja. Genijalni ljudi se u potpunosti posvete svom talentu i neumorno stvaraju. To im postane životni zadatak i samo kada ga ispunjavaju osećaju se srećni i zadovoljni.
Ali, oni su dosta retki. Preterana aktivnost kao i preterana pasivnost prouzrokuje nesklad. Sklad je u balansu. Nismo ovde samo da uživamo, već i da se usavršavamo, ostvarimo konekciju s drugima i osmislimo vlastitu egzistenciju.
To se ne može postići bez truda i zalaganja kao i svih resursa koje imamo, a koji se pronalaze u promenama tokom razvoja. Prošlost čuva dragocena iskustva iz kojih se moze izvući pouka. Zbog toga se treba osvrnuti na nju kada želimo nešto bolje prosuditi. Na primer, nečije predjašnje ponašanje najbolje predkaže buduće.
Nada, entuzijazam i radost iščekivanja ne može postojati ako nema plana za buduće promene. Okupirnost nekim projektom može osmisliti egzistenciju i dati joj naročitu draž. U svakom slučaju da je sadašnji moment najvažniji pošto se jedino u njemu može delovati. Samo je on vreme/promena. Ali, s obzirom da postoji čitav život uvek se može delovati i usmeriti promena u željenom pravcu.
Da bi sadašnji moment bio aktivan i svestan moraju postojati prošli i budući. Jedino zajedno stvaraju smisao. Da nema njih postojala bi mrtva, nesvesna jednoličnost. Prema tome, sve promene imaju svrhu i pomažu da postignemo ono zbog čega smo ovde.
Sadašnje, prošlo i buduće nije izvan nas, već u nama, u našoj svesti. Tu uvek postoje. Iako se prošlost ne može vratiti u fizičkom svetu može u unutrašnjem kroz um. Zato je um dragocen. Kada se izgubi čovek ničega nije svestan.
Čak i u momentu kada se ne misli i kada se egzistencija pokušava osetiti samo kroz čula um je i dalje funkcionalan. Mozak bez njega ne bi mogao upućeno doživeti ili odrediti unutrašnje i spoljašnje senzacije kao prijatne ili neprijatne.
Medjutim, važno je napomenuti da um nije svest, već samo jedan od njenih elemenata. Naša svest, pored uma, sadrži i podsvesno i nadsvesni, duhovni potencijal. Funkcionalnost uma zavisi od interakcije s njima.
“Time isn’t precious at all, because it is an illusion. What you perceive as precious is not time but the one point that is out of time: the Now.“
„Vreme uopšte nije dragoceno zato što je iluzija. Ono što smatraš dragocenim nije vreme nego jedna tačka koja je izvan vremena: Sada.“
– Naprotiv. Jedino je Sada u vremenu. Vreme je promena. S obzirom da je Sada moment stalne promene vreme postoji samo u njemu. Promene koje su se desile u prošlosti su završene. U njima više nema vremena. Prošlo je. Nema ga ni u budućem dok ne stigne tamo.
Prema tome, Sada je manifestacija, a ne suština, života u kojoj se odvija stalni razvoj kroz promenu/vreme. Ljudi toga postaju svesni kada misle. Misao sobom nosi razumevanje. S njom sve postoji. Nastaje i nestaje. Medjutim, misli se kvalitativno razlikuju. Mogu biti funkcionalne i disfunkcionalne i time doprinositi različitom shvatanju života u svakom momentu. Od čega to zavisi?
Od objektivnih i subjektivnih faktora. Objektivni je spoljašnja promena ili dogadjaj/situacija u kojoj se nalazimo. Subjektivni je interpretacija dogadjaja. Šta uslovljala adekvatnu interpretaciju i reakciju na dogadjaj, a šta iracionalnu?
Različita osećanja i nagoni. Misli koje proizilaze iz podsvesnog su vodjene telesnim porivima, zabludama i predrasudama. To sužava svesnost/razumevanje i spreči um da dosegne nadsvesno. Zato ponašanje i delovanje postane nerazumno i destruktivno.
Da bi um bio u stanju da koristi puni svesni kapacitet mora doći u kontakt s duhovnim potencijalom. Jedino tako ga može realizovati ili transformisati u misli. Samo misli iz nadsvesnog donose novu, progresivnu spoznaju i osveste um. Daju sposobnost čoveku da preuzme kontrolu nad sobom i vlastitim mislima i ponašanjem.
Dakle, neophodno je da ljudi postanu svesni različitih nivoa svesti ili osećanja koje stvaraju drugačije misli. Time shvate i značaj introspekcije u kojoj neutralno posmatraju svoja osećanja-misli. To im omogući da se opredele za najplemenitije i da deluju u skladu sa savešću, jer znaju da samo tako mogu postići sklad u sebi i svom okruženju.
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...