Monthly Archives: February 2020

Mišljenje

O mišljenju ima različitih mišljenja. Izjava, sama po sebi, potvrdjuje činjenicu da sve, što ljudi shvate, kažu, pišu mora biti mišljeno. Za Rene Descartes mišljenje je osnova svesnog života. U njegovoj čuvenoj rečenici:  -“Mislim, dakle jesam.” – jesam ne znači samo postojanje, već i svesnost o postojanju. Gde nema misli nema inteligentnog života ili razumevanja. Stvari i bića koja ne misle nisu svesna vlastitog postojanja.

Sve se dešava kada mislimo. I prošlo i buduće i sadašnje. Aktivnost počne s mišlju. Misao sobom nosi život. Kroz nju znamo da smo živi i da postojimo. S obzirom da se mišljenje odvija u svesnom nivou ili umu, um je neophodan da bi imali samosvest ili bili svesni sebe, a kroz sebe i svega oko nas.

Mada postoje različite vrste mišljenja, radi lakšeg razumevanja, može se navesti samo funkcionalno i disfunkcionalno. Disfunkcionalno obiluje zabludama. Za njega se, obično, kaže da je plitko i površno pošto rezultira pogrešnim zaključcima koji navode na štetne i destruktivne aktivnosti i ponašanje. 

Za ono kojim se stigne do tačnog zaključka ili spozna nešto novo se kaže da je duboko i reflektivno. O njemu je opširno pisao John Dewey, filozof, psiholog i edukativni reformator, kao i Carl Gustav Jung. 

Za razliku od njih, Eckhart Tolle misli da smo ovde da praktikujemo izlazak iz mišljenja. “We are here to practice stepping out of thinking.” Da li je to, uopšte, moguće? Svesni nivo je kao centrala ili razvodna komanda. Može se porediti s dva puta koja se ukrštaju. Ukoliko se želi promeniti put uvek se mora doći na raskrsnicu ili centar gde se putevi sastaju ili ukrštaju. 

Dakle, sve mora proći kroz svesni nivo. To znači da se sve mora misliti da bi postalo svesno ili razumljivo. Naravno, to razumevanje može biti tačno ili pogrešno. Mi ne možemo izaći iz mišljenja, ali možemo izaći iz pogrešnog načina mišljenja. Možemo postati svesni toga da mislimo disfunkcionalno. 

Funkcionalno i disfunkcionalno mišljenje ima uzrok nastanka kao i zakonitosti razvoja. Kada se one shvate onda je moguće usmeravati i kontrolisati mišljenje. 

Disfunkcionalno mišljenje se formira iz nižih podsvesnih osećanja i nagona. Njima se stvara pristrasnost. Ego nema kontrolu nad mišljenjem i ponašanjem. Nije svestan da misli, već postaje to što misli. Nedostaje mu fleksibilnost pošto ne koristi puni svesni kapacitet. Zaslepljen je i zatvoren za drugačije mogućnosti. Za njega postoji samo jedna istina ili samo ono što misli. 

Eckhart piše: “Kad više ne veruješ sve što misliš, izadješ iz mišljenja i jasno vidiš da nisi mislilac.” Ne izadje se iz mišljenja. I dalje se misli samo što dodje do svesnog pomaka tako što se od nefunkcionalnog predje na funkcionalno mišljenje. To se desi onog momenta kada um ostvari konekciju s nadsvesnim i koristi puni svesni kapacitet. Tad ego preraste u nad-ego. 

Čovek postaje svestan činjenice da misli. Misli postaju trezvene, nepristrasne ili neutralne. Kroz njih posmatra, tumači i shvata reakcije i misli koje proizilaze iz nižih nagona i osećanja. Tako dobije kontrolu nad sobom i svojim ponašanjem. Proširuje izbore i postaje svesniji. 

Taj proces je poznat i kao metakognicija koja se može okarakterisati kao “mišljenje o vlastitom mišljenju” ili kao viši nivo mišljenja. U njemu postoji kritički osvrt na vlastito mišljenje/shvatanje što osposobljava da se ispravljaju greške i uči. Drugim rečima, zadržava se otvoren um. U nefunkcionalnom mišljenju ne postoji takav osvrt. Zato se um ograničava i zatvara za daljnji razvoj i učenje.  

S obzirom da je Eckhart obezvredio mišljenje, pošto nije napravio razliku izmedju funkcionalnog i disfunkcionalnog mišljenja, napisao je: “Interesantno je da je izlazak iz misli u stvari pokrenut od zamisli.”

To uopšte nije interesantno, već normalno. Drugačije ne može ni biti. Nadsvesno uvek ostaje viši, nerealizovani potencijal koji omogućava razvoj svesnog nivoa. Kada um i ego stupi u kontakt s nadsvesnim tada se i javi nova, radikalna misao koja usmeri tok misli u drugom pravcu, pa se dobije drugačija svesnot ili razumevanje. Ego se osvešćuje promenom mišljenja tako što od disfunkcionalnog prelazi na funkcionalno, a ne time što prestaje da misli.

Komentari:

https://forum.krstarica.com/threads/misljenje.901530/

Razlika izmedju svesti i svesnosti

Mada pojmovi svest i svesnot izgledaju slični izmedju njih postoji značajna razlika koja, još uvek, nije dovoljno jasna. Razlog tome su i različite interpretacije u duhovnim učenjima. Svest je opšti pojam. Podrazumeva sposobnost čulnog i intuitivnog opažanja, osećanja, mišljenja, pamćenja, učenja… Jednom rečju svega što omogućava doživljaj i razumevanje života i postojanja. Znači, svest je i svesno i nesvesno.

Svesno je aktivna sfera uma. Manifestuje se kao misaoni proces koji se stalno menja/razvija stvarajući drugačiju spoznaju ili razumevanje. Zato je um veoma važan. Samo preko misli postajemo svesni. Dok se nešto ne pojavi u mislima ostaje u domenu nesvesnog. Nismo ga svesni ili nemamo razumevanje o tome. Mišljenje se na latinskom kaže cogito. Tom pojmu je, s razlogom, blizak latinski pojam cognito. Cognito znači ono što je poznato/spoznato, što se zna ili čega smo svesni. Dok nešto nije cogito ne može biti cognito.

Čak i u slučaju intutivne spoznaje i inspiracije, kada imamo osećaj da doživljavamo nešto bez misli, potrebno je taj doživljaj svesti na misli. Jedino tako ga možemo razumeti, tj. objasniti i sebi i drugima šta smo doživeli/spoznali/videli.

Ukoliko dodje do poremećaja u svesnom nivou ili procesu mišljenja izgubi se sposobnost razumevanja. Mada ljudi s demencijom imaju funkcionalna čula i primaju vanjske nadražaje njihov um nije sposoban da ih protumači, jer nemaju pamćenje. Nisu svesni vremena kao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njihovo mišljenje ne može povezivati spoljašnje nadražaje u koherentnu celinu. Ne može imati smisaoni, kontinualan razvoj.

Um je najkontroverzniji pojam u duhovnosti. Jedan od razloga je što se primetilo da u svesti postoji nešto mnogo kompleksnije od mišljenja. Nešto iz čega dolazi intuicija, inspiracija i nadahnuće, a oseća se kao nadsvesni, bezgranični potencijal. Najčešće se naziva dušom i duhom ili nematerijalnom suštinom inteligentnih živih bića. 

Jedino se za živa bića koja misle kaže da su inteligentna. Mada bijke imaju svest nisu svesne pošto ne misle. Nemaju mozak i sposobnost razumevanja kao ljudi i životinje. Njihova svest (život) se svodi samo na instinkt samoodržanja. 

Duša je nematerijalno jezgro unutar materijalnog oblika ili nevidljiva duhovna dubina iz koje izviru osećanja. Duh je spoljašnja rasprostranjenost te sažetosti ili razum. Predstavlja se kao oreol koji obavija materijalni oblik. Um je izmedju. Realizovan je u materijalnom obliku. Ima karakteristiku živog bića koje misli i ima ego ili koje je svesno sebe. Ego (ja) je samosvest. Bez samosvesti živo biće ne bi moglo misliti ili vršiti inteligentnu  unutrašnju i spoljašnju interakciju. Da bi bio svestan nečeg oko sebe moraš biti svestan sebe, jer sve doživljavaš kroz sebe.

Dakle, duša i duh su bitak živog bića i ega. Njegova nadsvesna, duhovna suština bez koje ne bi moglo biti uma/mišljenja. Ali, ništa manje nije značajn ni um, mišljenje i ego. Um je veza izmedju tela, duše i duha. Svako od tih elemenata ima svrhu i funkciju koja omogućava svesti da zadržava karakteristiku smisla i života. 

Komentari:

https://forum.krstarica.com/threads/razlika-izmedju-svesti-i-svesnosti.901529/