Badnji dan i vece

Za one koji danas imaju Badnji dan i vece, zelim prijatno slavlje, kao i srecan Bozic i bozicne praznike!

badnje vece

2 responses to “Badnji dan i vece

  1. Branislav Mikulic

    Branislav Mikulic:

    Bozicno pismo Mattanji

    Upoznao sam je na poslu, novom poslu, u Irskoj. Istina, ne odmah po svom dolasku, ne tih prvih mjeseci, tek nešto kasnije. I na pomalo neobičan način.

    Jedno popodne, kasno popodne kada su gotovo svi zaposleni bili otišli kućama, neko pokuca na vrata moga ureda. Trenutak potom kročila je u sobu, s osmijehom i nekom neobičnom vedrinom. Uđe, pozdravi me na holandskom jeziku, što me pomalo iznenadi. Prijatno, dakako. Već više mjeseci, sve vrijeme otkako sam preselio iz Holandije, nisam čuo nijedne riječi na tom jeziku.

    Ja otpozdravih, a potom mi ona pruži ruku i predstavi se. I ja njoj. Razgovor se po inerciji nastavio na holandskom. Reče da se zove Mattanja, da je savjetnik direkcije, usto i ekspert za tendere i međunarodne ugovore. Radila je tu već pet-šest godina, jedina Holanđanka među stotinjak zaposlenika koji su dolazili iz raznih krajeva Evrope, iz preko dvadesetak zemalja Evropske Unije.

    Po njenim reakcijama shvatih da je već saznala ponešto o meni, dočula od drugih ili se sama raspitala, nisam mogao odmah dokučiti. Uglavnom, reče da je već duže vremena tražila priliku da me upozna, ali nije htjela da me ometa tokom posla. Tog dana, nakon što je radno vrijeme uveliko isteklo, prolazeći pored mog ureda spazila je svjetlo, pa je zakucala na vrata. Reče da je željela vidjeti i upoznati novog kolegu, svoga zemljaka. Onda doda da je iz Utrechta i upita me da li sam ja s juga zemlje, iz Maastrichta ili Sittarda, moj akcenat joj se pričini takvim. Ja joj rekoh da sam iz Sarajeva. Ona zastade zbunjena mojim odgovorom, nakratko zanijemi, valjda pokušavajući da dozove u memoriju mjesto u Holandiji s takvim imenom, pa kada shvati o čemu ja zborim, prasnu u smijeh. Potom oboje prasnusmo u još gromkiji smijeh.

    Objasnih joj da sam petnaestak godina živio na jugu, u Limburgu i da sam vjerovatno poprimio tamošnji akcenat. U isti tren joj priznah da mi je učinila kompliment kada po mojem izgovoru nije primijetila da sam rođen drugdje, van Holandije. A onda ona uzvrati “udarac”.

    “Naravno da sam zapazila da vam jezik nije perfektan, ali mi je direktor, koji vas je primio na posao, rekao da ste Holanđanin. To me je navelo na krivi put. A da ste iz Sarajeva, to ne bih nikada pomislila. Tà, u našoj firmi mogu raditi samo oni koji imaju državljanstvo neke od zemalja Evropske Unije, a Bosna, čini mi se, još nije postala njenom članicom.”

    “Naravno da jeste”, uzvratih sad ja ozbiljna lica. “Zar ne znate da je Bosna dio Slovenije koja je prošle godine pristupila Uniji?”

    Ona opet zastade, zanijemi načas, pa se, shvativši da je to još jedna moja šala, ponovo gromko nasmija. I ja s njom.

    Nakon što se našalismo, slatko nasmijasmo i na taj način predstavismo jedno drugome, ja joj objasnih da sam još prije desetak godina dobio holandsko državljansto i da mi je to omogućilo da predstavljam našu zemlju i kraljicu u međunarodnim institucijama, odnedavno i u ovoj u Dublinu. Na riječ “našu” ona se opet nasmija, zajedno sa mnom. Po treći puta. Tako smo se upoznali. Tako je započelo naše druženje, pa prijateljstvo.

    Poslije par sedmica ponovo je navratila k meni u kancelariju, pa opet. Razgovarali smo o svemu, Mattanja još najradije o poslu koji smo obavljali, o kolegama s kojima smo radili, o tome kako, po njoj, uvijek može bolje. Počeo sam da saznajem da u organizaciji, baš kao i drugdje gdje se radi timski, povremeno dolazi do manjih nesporazuma. Lične ambicije pojedinih saradnika su se ponekada suprotstavljale onome što je bio interes tima, neki su opet pokušavali zadobiti veće privilegije nego što im je pripadalo, drugi nisu uvijek bili dorasli svim zadacima koje su obavljali, što je znalo da izaziva frustracije kod kolega i saradnika. Tako mi je ispovijedala ono što bi čula i vidjela. A bila je na poziciji da viđa i sluša o tim, ne uvijek ugodnim stvarima. Trebala je usto i da ih rješava, istina ne sama, nego zajedno s direktorima i onima na vrhu.

    Nije uvijek bila sigurna kako da postupi, često se ono ljudsko u njoj sukobilo s profesionalnim, a funkciju je morala obavljati nepristrasno i hladne glave, bez emocija. Znala je da je to ponekada bolno za druge, to nije voljela. Dolazila je k meni da podijeli brigu, da mi kaže šta je tišti. A Mattanja je bila posebna vrsta ljudi, od onih koje ne srećemo često. Nju je boljela tuđa bol. Nju bi tištilo ono što druge tišti, što, gledano sa strane, nju ne bi trebalo ni zanimati. No, ona je uistinu bila posebna, i jeste posebna. Saosjećala je sa svima drugima, znala im se približiti, ući u njihovu kožu, gotovo postati dio njih. Imala je toplinu i srce za druge, imala osjećaj za istinu i pravednost. Tako, po tom osjećaju je uvijek i postupala, tako su je svi upoznali i znali. Ljudi su je zbog toga voljeli, njoj su vjerovali. I to je bio dodatni teret za nju, bojala se da ih ne povrijedi, da ne postupi nepravedno, da se ne ogriješi o koga, da ih ne izda. Zato je dolazila meni da se povjeri, da se posavjetuje.

    Ja bih je slušao. Ne bih je prekidao, puštao sam je da iz sebe izbaci sve što je muči, sve sumnje i nedoumice. Povremeno bih samo klimnuo glavom kada bi diskretno, najčešće retorskim pitanjem tražila moje odobravanje, znak da je pravilno postupila u onome o čemu je govorila. Savjet sam joj davao samo kada je za njega pitala. Uvijek samo najbolje što sam mogao dati, iskreno najbolje, kao rodu vlastitom što bih. Baš tako.

    Jednom kada je bila u ozbiljnoj dilemi šta da uradi, kako da postupi prema saradniku koji je zloupotrijebio njeno povjerenje i povjerenje kolega iz odjela, ja joj rekoh da mu kaže svu istinu koju je o njemu čula i otkrila, neka spomene svu štetu koju je nanio kolektivu. Neka mu saopšti i šta ga očekuje, koje mjere ona kani poduzeti. Neka kaže sve, iskreno i u lice, ali nadasve s puno respekta i ljubavi prema osobi kojoj to hoće reći. Pa tek potom da sve saopšti direktoru i upravi. Pritom joj rekoh kako mi je život pokazao da ljudi ne vole čuti istinu ako im je gorka ukusa, teško to podnose i za zlo nam uzimaju, osim ako im je saopštena sa srcem koje razumije, srcem koje saosjeća i voli. Na ove moje riječi Mattanja zastade, pogleda me u oči, pa izusti:

    “Brano, ben je een gelovige?” – upita me da možda nisam vjernik.

    Gledajući je netremice u oči, lagano klimnuh glavom potvrdivši joj. “Jawel” – izgovorih onda to isto, tiho. “Sinds kort ben ik wedergeboren”, dodah, kazujući joj time kako odskora vjerujem u nauk Isusa Nazarećanina da je darivati ljubav i težiti harmoniji s drugima bićima jedini put nam u dobro i beskonačnost.

    Kada to ču, Mattanja ozarena lica skoči sa stolice, primače mi se i poljubi u obraz. Pa onda doda: “Ik wist het!” – “Znala sam!”

    Taj trenutak obilježio je početak nove, još dublje veze među nama. Veze koja je počivala na istom izboru, zajedničkoj nam spoznaji, istom nauku. To je ona veza u kojoj se ljudi pokazuju jedan drugome bez rezerve, otkrivaju svoje slabosti, mane i strahove, ne plašeći se da će pokazane “ahilove pete” biti napadnute, da će neko pohitati u njih zabosti strijelu otrovnu, htjeti to iskoristiti za ličnu korist. To je druženje koje postaje bratstvom. I više od toga.

    Naše prijateljstvo smo nastojali onda utkati u kolektiv u kojem smo zajedno radili narednih šest-sedam godina. Prilazili smo kolegama, zvali ih k nama, svi zajedno snažili klimu bliskosti i razumijevanja, činili da sve to raste. Trudili smo se graditi mostove među zaposlenicima, činili da se bolje shvataju i prihvataju, približe i zbliže, da kolektiv počne živjeti i djelovati kao porodica, na veću dobrobit sviju u njoj i onih izvan. To smo osjećali kao našu novu misiju, kao poseban zadatak na poslu.

    I privatno smo Mattanja i ja postali dobri prijatelji, nas dvoje i naši bračni drugovi zajedno s nama. To i danas traje, to nam daje radost životu. Traje i “na daljinu”, nakon što sam se ja naselio u Amsterdamu, a ona ostala da radi u Dublinu. Sa te razdaljine često mislim na Mattanju, na njenu blagost, dobrotu i toplinu koju nesebično daje drugima, kojom, rekao bih, obasipa sve one oko sebe. To joj i kažem u svojim pismima. U njima razgovaramo o svemu što nam je značajno i vrijedno. O takvom nečemu sam joj nedavno pisao.

    Draga Mattanja,

    Dugo sam promišljao o Ocu svijeta i svakog od nas, o svemu što nam On nesebično daje i poklanja, a da zauzvrat mnogo ne traži. On samo vapi da mu se vratimo, zove nas da ponovo zakoračimo put mira i harmonije koja kosmosom cijelim vlada. Šalje nam pozivnicu da kročimo u tu divotu, čezne da je prihvatimo i platimo s tek malo pažnje i trun topline nekom podarene.

    Pitao sam se stalno šta nas sprječava da čujemo taj zov, da učinimo taj korak. Pa bih se uvijek vraćao na jedan razlog, jedan jedini: da mi ljudi žudimo i hoćemo da posjedujemo, sve i svašta, i još više od toga. Svakim danom više, ako je ikako moguće. Često bez granica, do beskraja. Pa shvatih kako smo time i sami sobom opsjednuti. Tako smo pohlepni i sebični da nas zaokupljenost nama samima slijepim za Njega čini. I zapitah se onda ima li to prekomjerno posjedovanje svega što nam u vidokrug dođe nekog većeg smisla negoli da zadovolji našu bolesnu sujetu. Tijelo možemo zadovoljiti i s mnogo manje. I ne nađoh taj veći smisao, nešto posebno vrijedno i sveto u tome.

    Postade mi vremenom jasno da smo mi ljudi u zabludi. Stičemo i hoćemo da imamo u obilju, preko mjere i potrebe, hoćemo da skladištimo baš kao da ćemo stotinu života živjeti, kao da nam kraja nema i nikada neće biti. Ili pak hoćemo, imajući i grabeći previše, sve druge uskratiti čak i za mrvice, pa se onda sebi i drugima prikazati važnijim, sposobnijim, bogatijim i vrjednijim no što smo i što nam treba da smo. A ne pitamo se da li je to što smo stekli, blago što nas okružuje u dvorima našim, koje skrivamo u sanducima i škrinjama tajnim, što ga nosimo oko vrata i natičemo na prste naše, da li je sve to uistinu naše, da li smo mi gospodari toga. Da li je to sve što imamo baš naše, naše i ničije više?

    Mi ljudi, a ja sam jedan među njima, često mislimo u terminima “moje”, “meni”, “mene”, što je, tek odnedavna to shvatih, pogreška. Čista zabluda. Sljepilo, šta li? Živeći sopstveni život i posmatrajući tuđi, vidio sam da ništa od onoga što svojatamo nije naše – ni naš posao, ni naša kuća, naš automobil, čak ni djeca naša, a niti sam život naš. Ništa naše nije, sve je tuđe. Sve je Njegovo, svojina tvorca nas i kosmosa cijela. Spoznao sam da je On gospodar svega što postoji, pa tako i onoga što mislimo da je u posjedu našem. On je gazda i sopstvenik svih dobara koje su nam pri ruci. On nam ih je samo na upotrebu dao, da bismo uživajući sve to razumjeli koliko je Njemu do nas stalo.

    Sve je Njegovo, ništa naše. Da je tako, kazuje mi prolaznost koja krasi sve što okom možemo vidjeti, rukom opipati. Prolaznost koja je dio i nas samih. Zar o tome ne zbore mudre knjige drevne, Ku’ran, Biblija, Tora i svaka druga?

    A onda razabrah da u tome, ipak, ima jedan izuzetak. Jedan jedini. Postoji nešto čega smo mi vlasnici, što je nesporno svojina naša. To nešto nam niko, ama baš niko ne može uzeti, to je za vječnost na naše ime ubilježeno u ovo – i onozemaljske knjige posjedničke, u sve katastre i gruntovnice svijeta oba.

    Ta jedna i jedina stvar koju imamo, koju uistinu posjedujemo, to je naša ljubav koju drugima pokazasmo, sve ono što od srca i zauvijek njima poklonismo, ono što u našim rukama više nije: osmijeh upućen slučajnom prolazniku, nježna riječ utjehe izgovorena uplakanom, ručak i utočište što ih od srca pružismo ubogome, par novčića koje podarismo neznancu u oskudici – ta iskrena ljubav i toplina kojom smo nekoć ogrijali druge ljude. To ostaje naše, zauvijek naše. To nam niko više ne može uzeti, pa ni Otac svijeta svekolikog. On može uzeti sve drugo, nas i život nam, ali darove kojima smo druge podarili, ne može. Nikada! To je apsolutno naše. I za sva vremena van domašaja Njegova.

    Shvatih i da sve ovo nije nikakva slučajnost. To nije rezultat pogreške, aljkavosti ili pak znak nesavršenstva Stvoriteljava. On, koji perfektno vlada kosmosom cijelim, On je to tako s namjernom uradio. On je odlučio da nam ostavi našu podarenu ljubav kao jedini imetak vječni. On sâm jeste ljubav, darovana svima i svemu postojećem. Pa nas hoće napraviti sebi sličnima. On želi da i mi dijelimo ljubav svima naokolo, obilato i neuslovljeno, želi da je dajemo nepoznatom strancu baš kao i dragom prijatelju, onima što nas proganjaju i mrze jednako kao i ukućanima našim. On dobro znade da samo čineći tako možemo doživjeti i iskusiti neograničenu radost voljenja i davanja, radost koju On poznaje od početka svijeta. On nas voli i hoće da postanemo kao On. On zna da samo kroz tu i takvu ljubav mi možemo postati jedno s Njim. Postati jedan!!

    Znam, draga Mattanja, da si ti sve ovo odavno shvatila. Srcem razumjela. Pa onda to kao moto života i življenja prihvatila. Ti mi o tome mnogo govorila nisi, možda nikako. Ti si to meni pokazala. Taj put svjetla, nade i radosti. Put ka sticanju bogatstva kada ga nesebično darujemo. Bogatstva koje je u srcu pohranjeno.

    Hvala ti za to. Brano

    Liked by 1 person

    • Branislave, s velikom paznjom i zadovoljstvom sam procitala tvoj tekst. Nista vise ne uzdize ljudsku rasu nego humanost ili svestan izbor da se voli, postuje i gradi a, ne da se mrzi, ponizava i unistava. Hvala sto si nasao za shodno da ovde podelis tako dragoceno iskustvo. Mnogo pozdrava i sve najbolje!

      Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s